Marjan Maksa Todorović odlučio je da podeli sa nama svoj nagrađivani dramski tekst – MMM… GDE SMO ONO STALI?

Ako niste, krenite od početka – na ovom linku.

SCENA 10

Scena ista kao i SCENA 2. Popisivač sedi za stolom sa bakom.

POPISIVAČ: Da li je lice živelo/boravilo van republike Srbije neprekidno godinu dana i duže?

BAKA: Kako?

POPISIVAČ: Znači, da li ste van Srbije živeli duže od godinu dana?

BAKA: E ovako, sinko; sad ću da ti kažem. Baba je rodjena trijes’ i druge godine u selo Štrbovac; to ti je gore na Suvu planinu. Tad je Srbija bila u Kraljevinu Jugoslaviju, i kralj nam je bio Aleksandar Karadjordjević, što ga ubiše ustaše u Francusku, u Marselj, trijes’ i četvrte. Četeres i šeste, posle rat, kad su došli partizani, više nismo bili u Kraljevinu nego je se država zvala Demokratska Federativna Jugoslavija. Ja sam tad imala četrnajes’ godine, ali pantim si dobro sve kako je bilo. E… onda je pedeset i treće se neko dosetio, pa su promenili ime u FNRJ, a to ti je Federativna Narodna Republika Jugoslavija. To pantim zato što mi se tu godinu ćerka rodila. A udala sam se četeres’ i osme kad se je Tito bio posvadjao sa Staljina i rek’o mu ne. Tad sam i prešla bila da živim kod muža, u selo Donji Prisjan. To je dole, na put; nije u planinu. E… ta je država, znači FNRJ, trajala do sedamdeset i četvrtu, kad je donesen nov Ustav i otad pa sve do onaj rat nesrećni, devedeset i prve, smo živeli u SFRJ. Koju godinu si ti rodjen?

POPISIVAČ: Ja sam devedeseto godište.

BAKA: A, pa ti ondak sigurno ne pantiš. To je bila mnogo lepa država. Ali ne dade nam djavo mir te izbi onaj rat prokleti i razbucaše krasnu zemlju, te se ocepiše svi na svoju stranu, a mi ostadosmo samo s Crnogorci. Tad smo se još zvali Jugoslavija, ali ne beše više SFRJ nego su je prekrstili u… Savezna Republika Jugoslavija. E… takva je država opstala sve do dve ’iljade i treću, kad smo postali Državna zajednica na Srbiju i Crnu Goru. Onda su se, posle tri godine i Crnogorci o’cepili od nas, napravili si svoju državu i sad smo si ostali mi sami da živimo u Srbiju, a ona se sad zove Savezna Republika Srbija. Tako da ti je, sinko, baba živela u sedam različite države, a da nigde iz selo nije mrdnula, osim ovde u Niš što sam došla.

POPISIVAČ: Dobro, znači niste živeli nigde drugde van Srbije?

BAKA: Niti sam živela, niti sam bilo gde išla, nit’ sam šta videla. Samo selo, njive, livade, goveda i to mi je sve od život. I da su me bar pustili i da si umrem gore ko čovek, nego me dovukoše u ovaj asfalt i beton, da se skapem i da crknem ko stoka. Eto, to ti je babina istorija i celo babino putešestvije.

POPISIVAČ: Uh…

BAKA: ’Oćeš li još jednu kavicu da ti skuvam?

Mrak.

SCENA 11

Na podu je od gomile jastučića napravljen ležaj. Tu leži jedan momak i lista neki časopis. U uglu scene je mini bar, gde iza šanka stoji drugi momak i u šejkeru pravi koktele. Popisivač sedi za šankom.

MOMAK 1: Siguran si da nećeš da i tebi smućkam jedan koktelčić?

POPISIVAČ: Ne, ne, sigurno. Samo bi mi još koktel falio danas.

MOMAK 1: Šteta. Da samo znaš kako ja dobre koktele pravim.

POPISIVAČ: Verujem zaista, ali ovog puta ću morati da preskočim. Nego da mi nastavimo gde smo stali.

MOMAK 1: Okej, okej. Idemo dalje.

POPISIVAČ: Dakle! Mmm… sad ide… bračni status?

MOMAK 1: Aha. I šta ima od ponudjenih odgovora?

POPISIVAČ: Ima ovako:

Neoženjen/neudata
Oženjen/udata (žive zajedno)
Oženjen/udata (ne žive zajedno)
Udovac/udovica i
Razveden/razvedena

MOMAK 1: Aha! A vanbračna zajednica ne postoji?

POPISIVAČ: Postoji, ali to je u sledećem pitanju – da li lice živi u vanbračnoj zajednici?

MOMAK 1: Da.

POPISIVAČ: Ti živiš u vanbračnoj zajednici?

MOMAK 1: Mi živimo u vanbračnoj zajednici.

POPISIVAČ: Kako? Vas dvojica?

MOMAK 2: (dižući pogled sa časopisa) Da. Jel’ to neki problem?

POPISIVAČ: Ma ne, nije nikakav problem, bar meni, ali… šta onda da pišem za prethodno pitanje?

MOMAK 2: A šta je prethodno pitanje?

POPISIVAČ: Pa, ovo – bračni status.

MOMAK 2: Pa, piši homoseksualci.

POPISIVAČ: Da, znam, ali… to je seksualno opredeljenje, a ovde je pitanje…

MOMAK 1: A čekaj, jel’ ima pitanja o seksualnom opredeljenju?

POPISIVAČ: Pa, nema.

MOMAK 1: Eto ti dikriminacije! A onda se čude što želimo na ulicu i što organizujemo paradu!

MOMAK 2: (ustaje i prilazi šanku) I pitaju se koja to prava mi tražimo! Pa, eto ta prava tražimo! Da mogu slobodno da se izjasnim kao homoseksualac i da tako i odgovorim na pitanje. Ja ne mogu da budem oženjen i ne mogu da budem u braku zato što mi država ne dozvoljava da budem u braku. A pritom mi postavlja pitanje o bračnom statusu! Pa to je vrhunac licemerja!

MOMAK 1: I šta bi, recimo, ti sad, da si na našem mestu, odgovorio na to pitanje?

POPISIVAČ: Pa, ne znam… verovatno neoženjen. (uz smešak) Ili neudat.

MOMAK 2: Ne, tebi je možda smešno, ali stavi se u našu poziciju. Jel’ ti misliš da su homoseksualci niža bića? Da smo manje vredni?

MOMAK 1: Nemoj da padaš u vatru, Mikice. Evo ti koktelčić. (stavlja koktel na šank)

MOMAK 2: Pa ne, ne padam u vatru nego mi stvarno više ovakve idiotarije vredjaju inteligenciju. Zar ja u svakoj situaciji moram da se osećam kao biće druge vrste i biće nižeg ranga?

POPISIVAČ: Ne, druže, vidi… ja stvarno nemam ništa protiv homoseksualaca. Štaviše, za lezbijke mogu da kažem i da me poprilično pale, ali… ove upitnike nisam ja smišljao, tako da…

MOMAK 2: Ma ne, nemoj ti mene pogrešno da razumeš; nemam ja ništa protiv tebe, daleko od toga, ali me nervira sam odnos države prema nama. Ta konstantna homofobičnost i potcenjivački odnos prema ljudima koji misle, osećaju i vole na drugačiji način.

MOMAK 1: Da, ali je malo nepošteno i to što si ti rekao. Mislim, ne mislim sad konkretno na tebe, ali poznajem gomilu muškaraca koji kažu – ma da, meni su lezbijke super ali bih pedere pobio. Mislim, ej…

POPISIVAČ: Ne, pazi, ja to nisam rekao…

MOMAK 1: Pa ne, zato ti i kažem, ne mislim konkretno na tebe, ali me je tvoja rečenica samo podsetila na tu tako primitivnu filozofiju nekih ljudi. Mislim, jebote, super je kad su dve žene zajedno i vole se, ali kad to isto rade dva muškarca onda njih treba ubiti. (okreće se Momku 2) Jel’ ti se svidja koktel, bejbe?

MOMAK 2: Mmm, super je.

MOMAK 1: Daj onda jedan poljubac.

Obojica se naginju preko šanka i ljube u usta. Popisivač okreće glavu na drugu stranu, a zatim vadi telefon i gleda u ekran.

MOMAK 2: I eto, jel’ vidiš sad da i ti skrećeš pogled na drugu stranu.

POPISIVAČ: Ne, ja očekujem jedan poziv, pa…

MOMAK 2: To je samo licemerni izgovor za ljude kojima je neprijatno da vide dva muškarca kako se ljube.

POPISIVAČ: Možda, ali ja bih to isto uradio i kad bih video momka i devojku da se ljube. Mislim… sigurno ne bih piljio u njih, to deluje malo nepristojno.

MOMAK 2: Ali kad bi video dve devojke onda bi gledao i ne bi ti bilo nepristojno?

MOMAK 1: Dobro, bejbe, nemoj da napadaš dečka sad, mislim…

POPISIVAČ: (pauza) Da završimo mi ovaj popis polagano, može?

MOMAK 1: ’Ajde, ’ajde. Izvini što smo mi ovako malo burno reagovali.

POPISIVAČ: Ma okej, nema problema.

MOMAK 2: Deluješ malo uvredjeno.

POPISIVAČ: Ne, nisam uvredjen, samo sam umoran malo. Zato kažem, aj’ da spičimo ovo na brzinu, pa da palim dalje.

MOMAK 2: Okej, okej. Gde ste stali?

MOMAK 1: Pa, kod bračnog statusa.

POPISIVAČ: Da, tu mi nisi odgovorio šta da napišem?

MOMAK 1: Pa, piši… neoženjen.

MOMAK 2: (u isto vreme kad momak jedan kaže „neoženjen“) Neudat.

Momak 1 i 2 se pogledaju, počnu da se kikoću i još jednom se poljube. Popisivač ih prvo pogleda, a onda zatvori oči i odmahne glavom.

Mrak.

MEĐUSCENA

Popisivač je sam na sceni i telefonira. Malo duže nervozno čeka pre nego se neko javi s druge strane.

POPISIVAČ: Halo… dobar dan. Marko je, iz Niša… Da! … Da, znam, čuli smo se jutros, ali vidim da se ne javljate, pa… Mhm! … Da, znam, nego sam samo hteo da proverim kako napredujemo i jel’ ima nekih promena? … Mhm! …Uh! … (glas počinje da mu malo drhti) … Da, da, dobro, samo znate kako je… Vreme prolazi… Da! … Ma da, znam, razumem, ali razumete i Vi mene, mislim… Mhm! … Ooo, Bože… Uh! … Dooobro… Dobro, izvinite što Vas uznemiravam, ali… Naravno… Naravno… Da… Javljajte mi samo, molim Vas, ukoliko se bilo šta promeni… Da! … Hvala Vam puno i izvinite što… Ma, naravno, ali znate kako je… Da! … Hvala Vam još jednom i čujemo se… Da! … Hvala Vam! … Prijatno… Prijatno…

Drhtavim rukama sklapa slušalicu, a onda duboko udahne i dugo i polako izdahne. Mrak.

SCENA 12

Scena ista kao i SCENA 6. Popisivač i stari seljak sede na tronošcima.

POPISIVAČ: Dooobro. Kaže… nacionalna pripadnost?

SELJAK: Koje?

POPISIVAČ: Nacionalna pripadnost. Znači, šta ste po nacionalnosti? Vi ste Srbin, jel’ tako?

SELJAK: Ne. Ja sam, sinko, ovan.

POPISIVAČ: Molim?

SELJAK: Slobodno piši ovan.

POPISIVAČ: Hah! To Vam je verovatno horoskopski znak, ali…

SELJAK: Neje mi toj horoskopski znak! Ja, sinko, verujem u Boga, a ne u horoskop. Ovan mi je nacionalna pripadnos’.

POPISIVAČ: Pa, znam ali… mislim… nacionalna pripadnost…

SELJAK: Sve te ja tebe razbiram kakvo me pituješ. Piši slobodno ovan.

POPISIVAČ: Da, ali mislim, moram samo da Vam pročitam… evo, ovde stoji… mmm… prema članu 7 Ustava Republike Srbije gradjanin nije dužan da se izjasni. Znači, ako nećete ne morate da se izjasnite.

SELJAK: Gradjanin ako neće on ne mora da se izjasni, ali ja sam čovek seljak i izjašnjavam se kao ovan. Jer seljak u ovuj Srbiju neje ništa drugo nego jedan običan backo. Mož’ da pišeš i vol, slobodno.

POPISIVAČ: Hah! Znam, ali…

SELJAK: Nema ali! Dete! Nema ali! Kad te država konstantno jebe, iz dan u dan, iz godinu u godinu, a ti samo ćutiš i blejiš ko ovca, šta si drugo nego ovan?! Ako si muško! Ako si žensko, onda si ovca!

POPISIVAČ: Haha…

SELJAK: Ništa nemo’ da se smeješ. Ja ti oratim onakoj kako jeste. Toj dibidus mora da budeš budala i da se ič ne kopčaš s mozak da bi danas mogal da se baviš sa poljoprivrednu proizvodnju. Jer ako ti je nacionalna pripadnos’ srpska, ti prvo mora da budeš čovek da bi se izjasnil ko Srbin. A Srbin koji živi na selo prestaje da bude čovek, jer ga država tretira ko stoku. I ja onda ne mogu da se drugojačije izjasnim nego kao jedno obično govedo. Razbiraš li me koje ti govorim?

POPISIVAČ: Pa, razumem, ali… ne bih baš mogao to da napišem.

SELJAK: Z’što ne bi mogal?

POPISIVAČ: Pa, zato što bi mogli da mi zbog toga ponište celu popisnicu.

SELJAK: Zašto da ti gu ponište? Ja sam čul na televizor da se nekija izjašnjavaju ko Indijanci, neki se izjašnjavaju ko Marsovci. Ja se izjašnjavam ko ovan. Koje tuj ima sporno?

POPISIVAČ: Pa, znam ali sad sledeće je pitanje – maternji jezik. Šta onda tu da pišem?

SELJAK: E, tuj piši srpski. Jel ja srpski govorim otkako sam naučil slova. Ali srpski u Srbiju, izgleda, nikoj ne razumi.

Mrak.


gdeMARJAN TODOROVIĆ
Glumac Narodnog pozorišta u Nišu.

“Ja nisam pesnik iz školskih udžbenika
i nikada to neću biti,
ljubav sam dvoje državnih službenika,
običan momak što voli piti. :)”