Okovan majčinskom brigom o mojoj frizuri i insistiranjem na malo dužoj kosici ala Vlado Kalember dočekao sam polazak u 6. razred osnovne škole… Već su me spopale bubuljice, par stidnih dlačica, interesovanje za erotske časopise, bežanje iz škole u fliperanu, zaljubljivanje, Brus-Li, makivara i lepljenje postera po zidu moje sobe.. Sve je bilo spremno za svečani preobražaj i ulazak u pubertet. Poslednji bastion robovanja beše moja Vlado Kalember frizura koju je moja keva branila kao Spartanac, a koja je zapravo bila frizura Bobana Zdravkovića s početka karijere… S fenom u ruci, meni dvanaestogodišnjaku svakodnevno pre škole stavljala je do znanja da sam još uvek njen “dečko koji obećava”. Pričamo o vremenu u kom se nekako i čitav svet preobraćao… Pad berlinskog zida, pad Čaušeskua, Jugoslaviju je uveliko tresla afera ” Agrokomerc”, sa klupe Partizana je otišao Jusufi, Piksi nam je zavuko onaj gol iz kornera, tenkovi na Tjen-an-Menu gazili su studente… a moja frizura i dalje se na velikom odmoru vijorila kao zastava.. zastava okupacije. Skinuti repove, bilo je nezamislivo.. i pored toga što sam već bio namako veštački ožiljak preko leve obrve po ugledu na Šilju iz Sivog Doma i dobio batine zbog toga. 🙂 Grad Niš je u to vreme nekako zaspao usled burnih istorijskih događaja koji su se odvijali u svetu i zemlji. Bokserski klub Radnički doživeo je fijasko od Prištine.. usred krcate hale Čair, uz psovke, zvižduke i jurnjavu sudija kroz grad okončana je era jednog velikog i omiljenog sportskog kolektiva.. klub je napustila perjanica Cobi Pavlović… uvek oprezni i poslovični Slovenci polako su smanjivali asortiman u “Slovenija športu” i “Kekecu”… RK Beograd je pratila trend… štafeta mladosti prvi put u istoriji nije prošla kroz grad u kome je bilo sve manje ulične svetlosti… Jedno od kultnih mesta u Nišu u kome je još uvek vladala londonska atmosfera bio je frizerski salon Paja. Otvoren još tada daleke 1970.. smešten na uglu Kozaračke i Jovana Ristića, osvetljen i živ odisao je otmenošću i prepoznatljivim niškim šmekom. Nije bilo Nišlije koji je držao do sebe, a da nije bio redovna mušterija u tom više klubu mangupa i književnika nego berbernici. I moj ćale je mene redovno vodio na fazoniranje kod Paje. Majstor Paja je bio priča za sebe. Duga kosa, bradica, leptir mašna, besprekorno uredan sa manirima engleskih plemića više je podsećao na nekog pisca, pesnika i ludog naučnika nego na frizera. Stolica kod majstora bila je stvar prestiža i bila je rezervisana samo za specijalne, stare mušterije. Lokal je uvek bio pun, ljudi su dolazili da bi se družili, videli, porazgovarali. Nešto kao FB danas. Igrao se i šah. Niko nije žurio, nije bilo balvanskih ispada i kombajn-fazona. U prisustvu dece govorio se šatrovački kombinovan sa italijanskim kako bi se zaštitila mladež od ozbiljnih tema. Na jednoj od preostale tri stolice sedeo sam i ja… Moj ċale je igrao šah sa majstorom, a za fazoniranje je bila zadužena njegova ćerka Biba.. mlada, opičena i avangardna frizerka. Goran, Dragan i Bratislav Stojilkovic bili su Pajini đaci i strogo su se držali pravila, ali je Biba iskakala iz klišea. Primetivši kako već nekoliko šišanja unazad stidljivo bacam pogled prema posterima sa muškim manekenima koji su visili na zidovima salona, a koji su prikazivali svetske trendove frizura.. predložila mi je da mi skrati “Tarzanku” i napravi ultra – modernu frizuru. Pogledom sam potražio ćaleta koji je bio zanet u rešavanju problema sa duplim “šuhom” u partiji sa majstorom… pa je odmahnuo rukom u znak odobravanja. Biba mi je skinula repove, prvi put u mom životu iza ušiju mi je zazujala mašinica.. Svetlucanje i radost u mojim očima i Bibin osmeh sa pucanjem žvake pratili su kako lete buseni kose sa moje glave… Osećaj slobode, prkosa i revolucije začinjeni su izbrijavanjem stilizovane munje na desnoj i dve crte na levoj strani glave. Malo gela na šiške i ja više nikad nisam bio JA. Ja sam postao onaj kog sam sanjao i čekao. Kad su ćale i majstor-Paja videli remek delo… zanemeli su i zaboravili na šah. Ćaletu je bilo drago, ali kući nas je čekala keva (to je ona žena koja mi kaže da je moja brada podseća na staru pičku). Vrisak iz hičkokove “Vrtoglavice” bio je labudova pesma u odnosu na kevin. Preživeo sam tu noć, ali sam već sutra bio zvezda u školi, a taj kevin vrisak označio je kraj feniranju i moje veliko i istorijsko “Ne”. 🙂
Ovih dana, moj stariji sin, trinaestogodišnjak, krenuo je u sedmi razred. 🙂 Njegovu pobunu, njegov prkos, njegovo “Ne” svakodnevno očekujem… da pronađe sebe.. da postane svoj. Slagao bi vas kad bi rekao da mi ne bi bilo neobično drago da jednog dana drekne iz svoje sobe ” I NAPRED ZVEZDO ALE!”. 😀 Dobio bi tamburanje za pamćenje.. al jbg.. bez muke nema slobode. 😉


 

MILJAN Ž. VESELINOVIĆ

Rođen u Nišu 1977. Završio srednju Umetničku školu. Privremeno radi kao taksista, 20 godina.