Pre samo dve godine, u Hajduk Veljkovoj u Nišu, gde smo se stalno okupljali, standardna zdravica nam je bila „Samo nek je zdravlje!“. To smo uvek vriskali u šali dok smo nazdravljali i razmenjivali interne šale, koje su samo nama bile jasne. Naši problemi bili su, iz ženskog ugla, šta da mu napišem, ko će da ode po pivo i ko je u društvu ispao najpametniji. Sve to su pratile cika, vika i smeh, opaske kako ćemo da „grickamo semenke“ na kraju meseca, jer smo se pružili više nego što smo dugački.

Kakav mi je izvod iz banke? Šta ću da radim sutra? Kazna za parking? Da li ću da dogovorim posao? Nove cipele? Da li mi je bilo šta od ovoga važno trenutno. Najiskrenije, baš me briga. Danas sam saznala da mi je kolega na respiratoru. Briga me samo da ga vidim ponovo sa kamerom na terenu.

Foto – Sonja Urošević

Sve bih dala da se vratim na mesto sa početka priče i da uz duvanski dim, smeh i svađu ponovo vičem „Samo nek je zdravlje!“. Pišem iz srca i verujem da se mnogi osećaju isto. Hoću da kažem da mi možda po prvi put u životu, više ništa nije bitno, osim ljudi.

Onaj moj komšija, koji je stajao dva metra ispred mene u redu za nekakav lek ili kilo krompira. Jedino što sam se pitala u tom trenutku je da li mu je dobro, da li su njegovi dobro? Ne znam ni njegovo ime, ali imam potrebu da ga pitam kako je.

Ništa mi nije jasno

Stalno slušam kako ljudi licitiraju na temu kada će ovo stanje da prođe. I po prvi put, ja, koja imam mišljenje o svemu, ništa ne znam. Znam samo da želim da ljudima bude dobro. Retko čovek u današnje vreme stigne da oseti „svetsku bol“. Evo, i taj trenutak je došao. Ne zamerite na patetici. Racio je, slažem se, najvažniji, ali ne potcenjujem patetiku ovih dana. Šta više, taj osećaj, koji je većini koje poznajem ogavan, tera me na ovo besmisleno pisanije. Sećate se Laneta Gutovića i emisije „Ne može da škodi“. E, ovo je u tom maniru. Ne znam zašto sam sve ovo napisala, ali valjda ne može da škodi.

Neka ide sve u mater. Hoću ponovo da baljezgam gluposti za porodičnim ručkom ili uz kafu sa prijateljima. Hoću da pozdravim Dudu, psa koji sedam godina živi ispred moje zgrade, da joj kažem „Gde si bre, Dudo?“, i da se ponašam kao da je sasvim normalno da mi jedno komšijsko kuče na to pitanje odgovori. A onda kad istovarim iscepane kese u kujnu, okrenem drugarice i dogovorimo gde ćemo ponovo da „mlatimo granjke“ i „opletemo“ po sve viđene Nišlije J Pa si otvorimo pivo, posvađamo se tri do četiri puta oko teme ko je najpametniji u društvo i cikamo „Samo nek je zdravlje!“


 

JOVANA ĐORĐEVIĆ

Prijatelj, sestra, sanjar, diplomirani novinar.