Dina Abu Mayyaleh je mlada umetnica rođena u Nišu, ali veći deo svog života provela je u Jordanu. Njen životni put nije bio lak. Traume koje je doživela bile su okidači za stanje depresije i napade anksioznosti, ali ona uspeva da pronađe način da se bori – kroz umetnost i boje.

Kao mala, Dina se seli u Aman, glavni grad Jordana, odakle je njen otac. Tada se prvi put suočava sa kulturnim šokom – drugačija kultura, klima, društveno uređenje, nepoznati jezik. A kako je rasla, stvari se nisu poboljšavale. „Kad sam porasla, ja sam jedina tamo bila bela, plava devojčica sa plavim očima. Svi su me gledali i komentarisali ‘Ona nije odavde’, celog života me zovu ‘Ruskinja’.”

Mlada, egzotična i drugačija od svoje okoline, Dina se susreće sa ogromnim problemom. “Mnogo sam imala problema zato što gde god da idem, neko me je jurio, neko me je pratio… Baš sam imala problema. Dvojica, trojica momaka su pokušavali da budu nasilni, pa je tad bila umešana i policija. Nisam mogla da verujem da takvi ljudi postoje, da takav način života uopšte postoji. Koliko žena može da se ponizi i od nekog koga ni ne poznaje.“

Dina objašnjava da je u Jordanu česta situacija da žene budu napadnute i da svaka strahuje od posledica te traume, ne samo zbog povrede, već i zbog reakcije porodice. „Postoji strah kod svake devojke da joj njen otac ne poveruje ili da joj njena braća ne poveruju i onda, da bi sačuvali ugled, odluče da je udaju za njega (napadača). Tako oni rešavaju takve probleme, nažalost. Žena nema izbora. Uopšte nema izbora. Neki sistem koji su oni napravili… Nema veze ni sa verom, nema veze ni sa čim, oni su takvi. Cela organizacija nije dobra.“

Novinar: Milica Micić
Kamera, montaža: Sonja Urošević
Muzika: Bohemija – Semafor

Nakon traume koju je doživela tamo, Dina rešava da pobegne nazad u Niš. “Ja sam pomislila da je gotovo, ako je dotle stiglo, ja ne mogu više, ko zna šta će meni da bude, ja njih ne poznajem, nemam njihov moral, njihov način života, ništa nemam njihovo i bolje je tako da se reši nego sutra ko zna šta da mi se desi.”

Međutim, tada počinju da se javljaju posledice. “Depresija se javila kad sam došla ovde i onda sam prvi put živela sama, sa babom. Roditelji su ostali tamo i onda nestaju neke stvari i menja se pogled na svet i razmišljanje. I onda je tad udarila jaka depresija, panični napadi…“

“Depresivni ljudi stvari posmatraju tamnije nego što jesu. Postaju, pre svega, prema sebi kritični više nego što treba, potcenjuju sebe, precenjuju stepen opasnosti, imaju osećaj da im izmiče dan, ne raduju se više nekim stvarima koje su ranije radili sa strašću, imaju doživljaj jednog pada energije i na neki način se približavaju jednom stanju koje mi zovemo – usamljenost, za razliku od samoće. I jedan nivo beznađa, životne ugroženosti, udružen sa nekim drugim sindromima, kao što je anksioznost” – simptome depresije objašnjava psihijatar i psihoterapeut dr Ivajlo Ilijev i dodaje: “Kroz te faze mogu da dovedu sebe i do ivice loših misli, nažalost sve češće sa namerama da i nešto učine loše sebi, što je jedan finalan čin pomeranja agresije ka sebi.”.

Nakon određenog vremena patnje, Dina je skupila hrabrost – “Shvatila sam da se ja prvi put u životu suočavam sa sobom. Nisam mogla 3 meseca da izađem iz kuće. Otišla sam i kod psihologa i kod psihijatra. Pomogla mi je psihoterapija… I onda sam počela da crtam, bavim se muzikom, fotografijom, filmom i da pišem tekstove.“

Na koji način umetnost može pomoći kod ovakvih stanja objašnjava dr Ilijev – “Bavljenje umetnošću i kozumiranje umetnosti predstavlja jedan čin koji čovek sigurno može da iskoristi kao jedan bitan aspekt novog odnosa prema životu. Tako da umetnost, sama po sebi, predstavlja dobru mogućnost. Ali pre svega, ne kao oblik ventilacije, nego kao oblik jednog kontinuiranog rada na sebi. Poznat je fenomen da mnoge grandiozne ličnosti iz svetske umetnosti, ali i nauke, i neka od najmonumentalnijih dela su upravo nastajala na principu sublimacije, na principu pokušaja da se ta neka nezadovoljena emocionalna energija pretvori u nešto kreativno, u nešto korisno. Ti ljudi su upravo kroz to svoje delo i bežali od tih svojih loših stanja. Istorija je, nažalost, prepuna genijalnih ljudi sa vrlo problematičnim i depresivnim biografijama.”

Upravo takav vid rada na sebi Dini je osvetlio život – “Umetnost mi je pružila da upoznam sebe i da volim to što mi je dato. Naučila sam da se smirim i mnogo više kontrolišem sebe zato što sam se suočila sa sobom, oprostila sam sebi sve. Prošla sam kroz loše dane, samo krevet i depresija, i onda sam rekla – Zašto, kad mogu nešto lepo ljudima da pružim preko moje fotografije, preko boje…? Tako sam to zavolela najviše na svetu”.

Umetnost kao način rešavanja unutrašnjih sukoba, uz rad na sebi, je korisna, kaže dr Ilijev, ali ipak savetuje – “Ja ipak savetujem da čovek, ili neko ko je blizak njemu, u momentu kada oseti da se javljaju oni delovi koji čine depresiju, svi simptomi, da ipak potraže savet čoveka koji se bavi time, to su psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti, pre svega”.

“Uvek ima rešenja ako naučiš sebe da voliš i da voliš druge i da gledaš ono što ti je dato i da ga poštuješ. Moje rešenje je kreativnost. Plan mi je da uvek budem kreativna i da uvek radim sve što volim. A planiram i izložbu uskoro u Nišu i uveliko radimo na tome. Biće izložba fotografija i slika, a i nekih ručnih radova”, kaže ova mlada umetnica.

Iako je u Jordanu završila dva fakulteta – englesku i francusku književnost, Dina je prošle godine upisala Fakultet za medije i komunikacije u Beogradu, smer Digitalne umetnosti, kako bi usavršila svoj talenat i svoje iskustvo u potpunosti preokrenula na pozitivnu stranu.