Naše generacije vaspitavane su uglavnom po tradicionalnoj metodi – dobro ponašanje se podrazumeva, loše se kažnjava. Da li stvarno tako treba? Da li je to zaista najbolji način da vaspitamo našu decu i napravimo od njih dobre, razumne i poštene ljude?
Mislim da nema osobe koja bar jednom nije rekla da kada bude imala decu neće biti kao njeni roditelji. Svi na početku puta zvanog roditeljstvo to kažemo, a onda svi vremenom počinjemo da uviđamo da se pretvaramo u naše roditelje. Zapravo čista kopija. Kako su nas naši roditelji vaspitavali, tako mi pokušavamo našu decu. Metode koje su oni primenjivali na nama, mi ih koristimo za našu decu. A najčudnije mi je to što kada naši roditelji vide da se mi tako ponašamo prema našoj deci, oni to ne odobravaju i kao da se ne sećaju da su i oni to isto radili sa nama. Valjda je to ono što kažu da se drugačije gledaju deca, a drugačije unučići.
Ali ako se vremena menjaju, generacije su drugačije, ako je današnjoj deci detinjstvo drugačije, pa i školski sistem nije više isti, zar ne bismo i mi roditelji trebali da budemo drugačiji? Zar ne bismo i mi trebali da primenjujemo neke savremenije metode vaspitanja? Recimo, manje invazivne i sa više razumevanja? Ako su već naša deca drugačija nego što smo mi bili, onda bismo trebali i mi da budemo drugačiji od naših roditelja. Bar kad je ona “mračnija” strana roditeljstva u pitanju.
Verovatno su mnogi čuli za metod Pozitivne discipline. Pozitivna disciplina se zasniva na zdravorazumskom odnosu prema detetu, poravnjanju sa detetom, shvatanje sveta na način na koji ga dete doživljava, istovremena blagost i odlučnost u odnošenju sa detetom. Ne kazne, već pohvale. Ne sukobi, već razumevanje i rešavanje problema. Za stvaranje deteta koje će imati samopouzdanje, zdrav razum, pravilno rasuđivanje i koje će, što je najvažnije, znati koliko vredi. A ne na zastrašivanju i ponižavanju deteta i povređivanju njegovih osećanja.
Verovatno će svako odmah reći: “Pa to je moje dete, zašto bih ja želeo da ga na bilo koji način povredim?” Ali istina je da mi našim postupcima to radimo vrlo često, a da toga možda nismo ni svesni.
Ključ svega je da počnemo da posmatramo svet detetovim očima, a i osećanjima. Jer one vrednosti i ona osećanja koja mi usadimo detetu našim postupcima u prvim godinama života su ono što će određivati dete kroz ceo život.
Kada se samo spustimo na detetovu visinu, shvatićemo da roditelji izgledaju ogromno. A još ako pritom taj roditelj besno urla ili upire prstom – ta scena iz dečije perspektive izgleda prilično zastrašujuće, zar ne?
Deca retko kad prave nestašluke namerno. Iza tih njihovih grešaka u ponašanju, najčešće stoji neki naš postupak prema njima ili nedostatak pažnje. Ono nam na taj način poručuje: “Pogledajte me! I ja želim da neko obrati panju na mene, da bih se osećao važnim i voljenim!”
Čitav odnos roditelj-dete zavisi od toga dal ćemo detetu usaditi poverenje ili nepoverenje u nas i naše postupke. Još od bebećih dana, mi gradimo odnos sa našim detetom. Svakim odazivanjem na bebin plač, smirivanjem i uljuljkivanjem, svakim dodirom i maženjem, tepanjem – stvaramo kod bebe osećaj poverenja, koji se usađuje duboko u detetovoj podsvesti. Na taj način mu govorimo da smo tu za njega i njegove potrebe i dete to zna i oseća.
Važno je zapamtiti da nije isto odgovarati na detetove POTREBE i PROHTEVE. Na potrebe treba odgovoriti uvek. Za prohteve treba postaviti granice. Al o tome neki naredni put.
Kada smo počeli stvari da posmatramo iz dečije perspektive i kada smo izgradili odnos poverenja sa detetom, potrebno je razumeti zašto se desila neka greška u ponašanju i kako se izboriti na razuman način sa njom.
D je poslednjih meseci stvarno uzeo maha. Neprestano se svađa, tera inat i čitava naša komunikacija se svela na to. Neprestano se vode rasprave koje su zapravo borba za moć. Ja urlam na njega da mora da me sluša i da bude dobar. On se inati, pokušavajući na taj način da mi pokaže da ne može niko da mu naređuje. Ja pobesnim i kažnjavam ga zatvaranjem u njegovu sobu. D je nezadovoljan i nesrećan, a ja sam na ivici nervnog sloma. I šta smo postigli? Imam u kući isfrusrirano dete čija osećanja su povređena i koja se oseća omalovažavano jer ne može samostalno da odlučuje o svojim odlukama, već mu neko (JA) stalno naređuje. I ja, koja se osećam užasno loše i ne znam kako da se izborim sa situacijom.
Postoji drugi način. I isprobala sam ga. I na moje oduševljenje, uspelo je.
Taman što sam uspavala bebu V, N je pustio glasno muziku u svojoj sobi, a u dnevnoj napravio svoj orkestar (od kocki je napravio instrumente, plišane igračke su bili članovi benda, a on je bio pevač) i želeo je da nam održi koncert. Mahinalno sam izletela iz bebine sobe i isključila mu muziku. D je brizuo u plač, a ja sam istog trenutka shvatila da sam pogrešila i da sam ga povredila. Jer, koliko je bebi V bilo potrebno u tom trenutku da spava, toliko je i D imao potrebu za našom pažnjom. Želeo je da nam pokaže šta ume. Želeo je da nam pokaže da i on vredi.
Postupak D sam po sebi nije loš. To nije zaista greška u ponašanju. Jer deca su živahna i razigrana i nemaju osećaj za buku kao mi odrasli. Buka je za njih normalna stvar. (Kada odete sledeći put po dete u vrtić, obratite pažnju koliko su svi oni tamo bučni i razigrani i potpuno slobodni po pitanju toga i shvatićete da je to za decu jednostavno normalno.) Ono što je D uradio ispalo je loše zato što sa ja odreagovala na taj način. Morala sam brzo da reagujem i pronađem alternativu. I pre svega ispravim SVOJU grešku.
Rekla sam D da je mnogo bolje da u njegovoj sobi napravimo binu na kojoj će biti njegov bend i da tamo održi koncert, a tata, N i ja da dodjemo da budemo publika. Svidela mu se ova ideja, namestili smo bend na njegov krevet, on je stao ispred njih, mi smo posedali na pod kao publika, puštena je muzika i koncert je mogao da počne. Šta smo dobili na ovaj način? V je i dalje mirno spavala u svojoj sobi, D je srećan jer nam je pokazao to što je želeo, a mi ostali smo se sjajno zabavili na njegovom koncertu. Svi srećni i svi zadovoljni. Bez frustracija, bez rasprave, bez galame. Samo je važno naći način da se usklade potrebe svih. Što u nekoj drugoj situaciji može da bude mnogo teže, ali je daleko delotvornije od bilo kakve svađe ili kazne zbog puštanja glase muzike. A cela situacija je učinila da se osećam kao stvarno super mama.
Vrlo je važno da zapamtimo da deca najčeše nisu nestašna namerno. Zato treba slušati dete, imati stalnu komunikaciju sa njim i stalno mu pokazivati ljubav. Jer iako mi odrasli podrazumevamo ljubav prema deci, deca na to ne gledaju tako. Njima su pokazatelji naše ljubavi i tek kako potrebni i to svakodnevno. Možda zvuči naporno i komplikovano, a zapravo uopšte nije. Zahteva mnogo manje energije nego beskrajne rasprave koje nas potpuno iscrpe.
I prigrlite svoju decu. Pohvalite ih za svaki uspeh, za svaki dobar postupak. Jer u dečijem svetu ništa se ne podrazumeva. Zato im pohvalama treba pokazati da jesu dobri i da rade nešto dobro i ispravno.
I ne treba roditelj da donosi odluke umesto deteta. Na nama je da naučimo dete kako da donese odluke, a ne da ih mi donesemo umesto njih. Da li će te odluke uvek biti ispravne? Naravno da neće. Ali nisu ni naše, a kamoli jednog malog i neiskvarenog deteta. I ne postoje kvarna deca. Postoje samo deca željna roditeljske pažnje i ljubavi.
Deci je potrebna ljubav, potrebna im je pažnja, potrebno im je da osećaju da imaju vrlo važno mesto u srcu roditelja, u porodici, u društvu. Da im stavimo do znanja da vrede, da ih uključujemo u aktivnosti, pa i u kućne poslove. Iznenađujuće je koliko su deca zapravo rada da pomognu oko kućnih poslova, jer to čini da se osećaju važno, korisno i odraslo.
Nastojimo da se prema deci postavimo tako da im na razuman način objasnimo kako i šta treba da se uradi i zbog čega, bez povređivanja njih i njihovih osećanja. Još delotvornije od priče je kada pokažemo detetu našim primerom kako treba da se ponaša i šta je dobro da se radi, a šta nije. Mi roditelji smo glavne odrasle figure u životima naše dece i naš model ponašanja je ono što se deci podsvesno urezuje u pamćenje i što će oni oponašati.
Kada vas dete iz nekog razloga razbesni, pre nego što počnete sa vikanjem ili kažnjavanjem ili čak batinama, pogledajte to vaše detence u oči i zamislite kako u tom trenutku vi izgledate u njima. Pokušajte da shvatite kako cela situacija koja je dovela dotle deluje detetu, kako ono razmišlja o njoj, a na koji način je vidite vi. Jer naše viđenje stvari i razmišljanje se vrlo često razilaze sa dečijim.
Ako počnemo da se ophodimo na takav način prema deci, deca će biti srećnija, zadovoljnija, osećaće se bolje i vrednije, a mi ćemo imati više snage da se posvetimo igri sa njima, koju smo do tada gubili u raspravama.
Deca koja su svesna svojih kvaliteta i svoje vrednosti će sutra biti dobri, pošteni i odgovorni ljudi. Sposobni da primaju i daju ljubav drugima. Takvo dete samim tim ima i mnogo veće šanse da bude uspešno u životu. A to je ono što svaki roditelj želi za svoje dete.


 

TAMARA PEROVIĆ

Rodjena Beogradjanka, dete devedesetih, student novinarstva. Dosla u skoro zapustelu Crnu Travu, udala se i sada ima troje male dece. Zbog toga kada je pitaju za zanimanje sada kaze “Pre svega mama”.

Još Tamarinih tekstova možete pročitati na njenom BLOGU.