Ne mogu da kažem da „slavim“ 8. mart – ne razapnem šatru pred kuću, pa igram i pevam do duboko u noć. Ali mislim da je važno da se pamti datum, da se obeležava dan borbe za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost žena i muškaraca.

Da, danas žene i dalje imaju manje plate u odnosu na muškarce; da, i dalje postoje ljudi koji smatraju da muškarac nije muškarac ako ženi „dozvoli“ da zadrži prezime; da, nasilje nad ženama je, kažu, u porastu…

Ali, koliko smo samo odmakle od 1857. godine. Dobile smo priliku da same izaberemo čime želimo da se bavimo; dobile smo priliku da same odlučimo hoćemo li udajom da promenimo prezime; dobile smo snagu da kažemo da smo trpele nasilje i da se borimo protiv istog.

Promene se dešavaju svakodnevno, možda su „male“, ali svaka od njih je novi pomak. Svaka od tih žena koje čine pomak, zaslužuje da se obeležava 8. mart. Nismo se još izborile za potpunu ravnopravnost, ali kada menjate nešto toliko duboko ukorenjeno, potrebno je vreme da iskopate svaku žilu.

Imala sam nastavnicu u srednjoj školi koja se maltene uvredila kada smo joj u prvom razredu, kao i svim nastavnicama, odeljenski kupili cvet. Naslov ovog teksta je Fejsbuk status jednog mog prijatelja, koji je diplomatski pokušao da se ogradi od takvih reakcija.

Tačno je da NIJE „svaki dan 8. mart“, ali sve dok postoje i najmanje razlike između muškaraca i žena, treba ga obeležavati, kao podsetnik da borba nije završena. A i nakon toga, kao spomenik tome odakle smo krenule.


Hic et Nunc