Neke priče traže dugo pisanje, temeljan pristup, posvećenost, pažnju, dugu obradu, prave reči, a neke priče pod utiskom nekog događaja jednostavno izlete, neobrađene, nebrušene, sirove… Ove druge, tzv. fristajl pribeležene impresije su mi omiljena forma izražavanja. Ova priča nema priču. Ovo je izveštaj, lično zapažanje. Da nemam svedoka među prijateljima, mogla bi ladno da se podvuče pod žanr naučne fantastike i fikcije taksiste kom je mnogo vrućina.

Pre neki dan… u malom gradiću u zapadnom Meksiku… Badiragvatu… poznatom po svom najpoznatijem stanovniku Hoakinu Guzmsmu Loeri, nama poznatijem pod nadimkom El Čapo, na autobuskoj stanici, stajala je devojka kojoj je vreli prerijski vetar mrsio kovrdžavu kosu, dok je čekala bus za 1.100 km udaljeni Mexico City. U Mexico Citiju, ovo meksičko luče iz provincije, ova čikita… ukrcala se u avion koji je preko beskrajnog plavetnila Atlantskog okeana i pitaj ku*ac kolko sati letenja sleteo u Amsterdam. Sa, pretpostavljam, ćaletovom platnom karticom, koji je kod kuće uživao u sijesti opijen tekilom naivno verujući da mu je mezimica kod drugarice, prekrajala je vreme od dan i po u Amsterdamu očarana svetlima najgrešnijeg grada starog kontinenta na čije je tlo ova mala hispano lepotica iz meksičkih sapunica prvi put kročila.

U paralelnom univerzumu, u Nišu, dok je živa u termometru pretila da probije crvenom bojom označenu zonu, s cigaretom u ustima, jurio sam u svom neregistrovanom pežou na relaciji tehnički pregled-SUP, jedno tri-četri puta zbog administrativnog silovanja kom sam bio izložen. Moja žurba i nervoza bile su u uskoj vezi sa avanturističkim duhom čikite koja je bila u avionu koji je leteo prema Beogradu, gde sam baš ja, putem mojih taksističko-pacovskih kanala trebao da je čekam. Na talasu vrućine, birokratskih prepreka i ludnice u saobraćaju surfovao sam u kašnjenju od cirka 6 sati. Ne želim da znam koliko je čikita ispizdela čekajući keb drajvera iz provincije zemlje koju do tada, verujem, ni na karti nije znala da nađe. Pežo bez klime, sa milion papira koji su leteli na sve strane zbog otvorenog prozora, i kog nisam stigo da operem od prošle godine kad smo bili na more, jezdio je prema Nišu… sa lepoticom na zadnjem sedištu koja je, verovatno usled promena pitaj ku*ac kolko vremenskih zona i džank fuda po aerodromima u jednom momentu među gomilom papira zaspala.

Stajem kod Lozovičke česme u nadi da će joj pet ćevapa, šopska salata i dunjevača vratiti svežinu i veru u ljude. Meni jeste, njoj nije. Sve vreme je nervozno tipkala poruke… Na trenutak je samo bacila smešak kad joj je zacvrčao ćevap pod biserno belim zubima. Mlada, lepa, bela, nežna, atipična Meksikanka. Nervozna i besna. Perfektno govori engleski, a od mojih hitova iz tanke interakcije izdvajam: “Ajm sori for dis haos”. Hladna je. Zaključujem da je razmažena ćera nekog bogatuna iz Badiragvada. Stižemo do Naisa, gde mi panduri pišu kaznu za pojas… treću ovog meseca… (Vučiću pe*eru, je*em ti državu, ua lopovi). Na njihovo pitanje ko je gospođica, hazaderski odgovaram sestra… de smem da kažem da je iz Meksiko, to bi uz moje nemanje lične karte bilo dovoljno da pozovu interventnu brigadu na naplatnu rampu. Stižemo u Niš… i stižemo do kraja i poente ove priče i avanture…

“Ćero be, dal si ti normalna?”

Elem, pi*ka je prešla ukupno 12.000 kilometra, da dođe u je*eni Niš kod svog dečka koji je takođe original Meksikanac. Da RASPRAVI s njim njihov odnos koji je na stend baju od maja prošle godine. 12.000 kilometra prešla, a “Pančo Vilja” nije sišao ispred zgrade da je sačeka i da joj pomogne oko kofera!!!! Evo, drugu noć zaredom su mi otvorena usta. Do kuće sam sinoć ponavljao Mios Dios, Mios Dios, Mios Dios… Molim sve “ljubavne paćenice” da se u najtežim trenucima sete ove moje priče i čikite koja je još uvek u našem gradu. Žao mi je samo što nisam znao kako se na španski kaže “Ćero be, dal si ti normalna?” i što nisam stigo da upoznam Panča Vilju sa zlatnu patku da ga onako niški, iz lakat nakontiram.


 

 

MILJAN Ž. VESELINOVIĆ

Rođen u Nišu 1977. Završio srednju Umetničku školu. Privremeno radi kao taksista, 20 godina.