Svaka epoha nosi sa sobom svoj repertoar strahova, odnosno fobija. Dok su se nekada ljudi plašili gubitka nevinosti, danas su sve češći strahovi kao što je „lajkofobija“ ili strah od bliskosti.

U 21. veku kao dijagnoza dominira anksioznost u svim oblicima u kojima postoji, kažu stručnjaci. U poslednjih tridesetak godina – od seksualne do IT revolucije, mnogo se toga promenilo u konceptu životnog stila, od ličnosti, preko porodice, institucije braka, poslovnih koncepata. Sve to utiče da iz nas izađe na površinu ono najgore, da nastanu nove fobije, ali i reaktiviraju se neke stare.

Sa kojim se fobijama najčešće suočavaju ljudi danas u njegovoj ordinaciji, pitali smo psihijatra i psihoterapeuta dr Ivajla Ilijeva. I kao prvu i najčešću naveo je možda i najpoznatiju – AGORAFOBIJU tj. strah od otvorenog prostora.

„Agorafobija je, kao i napad panike, jedan deo koji ove savremene okolnosti vrlo lako podstiču, a ona je negde u psihodinamskom smislu znak da mi imamo strah da napustimo tačku A koja predstavlja onaj infantilni deo našeg prostora i da uđemo u tačku B koja predstavlja tog zrelog čoveka. Što znači da mi imamo problem sazrevanja, odrastanja. Tačka A predstavlja i sigurno utočište, gde su naši roditelji i dalje dominantni. A tačka B je preuzimanje, da kažemo, života od strane naše zrele pozicije. Tako da, agorafobija je u stvari strah da se otisnemo, da pređemo na drugu obalu, jer se osećamo sigurnije na ovoj obali gde smo infantilni, gde smo nezreli.  A sve ove životne okolnosti su alibi“, objašnjava dr Ilijev.

Sledeći strah na listi najčešćih je, kaže dr Ilijev, vrlo sličan, a suprotan strahu od otvorenog prostora. Pretpostavljate, reč je o KLAUSTROFOBIJI tj. strahu od zatvorenog prostora.

„Ljudi se boje da će u takvom prostoru da izgube kontrolu nad sobom i da nemaju prostora, da su tu negde zaglušeni. Klaustrofobija može često da se manifestuje i kroz strahove od putovanja nekim prevoznim sredstvom, recimo, avionom, jer vi tu nemate mogućnost da izađete, ništa ne zavisi od vas. To je, u stvari, inverzija jednog istog straha faktički – agorafobija i klaustrofobija.“

Treći strah na našoj listi, postoji relativno kratko, od nastanka društvenih mreža.

„Imamo danas i te moderne strahove koji su vezani za nekakav odnos prema društvenim mrežama – jedan od čestih strahova je LAJKOFOBIJA – da li će vas lajkovati dovoljno na Instagramu ili na Fejsbuku, jer vi onda niste dovoljno značajni, ne prepoznaju vas.“

Današnjica nam je donela i strahove kao što je FOBIJA OD BLISKOSTI, kaže dr Ilijev.

„Danas se ljudi boje bliskosti kao kategorije, jer se boje povređivanja, s jedne strane, a s druge strane, bliskost može da ih podseti i na gubitak nekih drugih osoba. Postoji i strah od telesne bliskosti, postoje strahovi vezani za neke egzistencijalne okvire koji su realni, koji zapravo nisu simbolični. Neurotični strahovi su uglavnom simbolični, a postoje ovi drugi strahovi koji su, da kažemo realistični.“

Za razliku od ove fobije, koja je povezana sa našim odnosima s drugim ljudima, jedan od najčešćih strahova ukazuje na problem sa samim sobom, a reč je o, možda će vam zvučati neobično, STRAHU OD MRAKA.

„To je strah od nesvesnog, od nepoznatog, jer čovek ima strah da će u tom trenutku uleteti u to prostranstvo gde je nesiguran, jer, nesvesno je – mračno. Znači, čovek se boji samog sebe, on se u tom mraku suočava sa samim sobom. Tako da, mrak je simbol tog dela gde su nekakvi demoni koji ga negde muče, a koji postoje i kad je on u svetlosti, ali ih on ne opaža. Mnogi ljudi u nekim srednjim godinama, recimo, ne smeju da ugase sijalicu uveče kad krenu da spavaju.“

U suočavanju sa samim sobom još jedna fobija se često javlja – STRAH OD LUDILA je, objašnjava dr Ilijev, neurotični strah, ali neurotičan čovek nikada ne može da poludi upravo zato što ima strah od ludila, a čovek koji je psihotičan je, uslovno rečeno lud u tom trenutku, ali on nema taj strah niti doživljaj ludila.

STRAH OD ZUBA spada u kategoriju takozvanih separacionih strahova, jer zub je jedini deo tela koji se da otkinuti, a da ne naruši strukturu“, kaže dr Ilijev.

Sledeći na listi je STRAH OD PASA, koji je najčešće traumatski uslovljen – kada čovek doživi da ga napadne pas ili psi, ali mogu i roditelji posle traume da prenesu taj strah na svoju decu. Najbolji način za suočavanje sa ovim strahom je čuvanje psa.

STRAH OD STRAHA je dosta čest, dodaje dr Ilijev. To ne mora da bude konkretno jedan strah, nego strah uopšte od straha.

„Inače, suštinski strah, koji prethodi svim ovim strahovima je STRAH OD SMRTI i svi ovi strahovi su modifikovani oblik straha od smrti. Tu pre svega mislimo na strah od smrti roditelja, jer to da ćemo mi umreti, to je više onako jedna apstraktna činjenica.“

Postoje strahovi koje čovek ne mora da razrešava – ako mu suštinski ne utiču na život, zaključuje dr Ilijev, ali neki strahovi bi morali da se reše, kao što je recimo strah od mraka ili klaustrofobija i agorafobija. A najbolji način da se rešimo straha je, kao što smo mnogo puta čuli u filmovima – da se suočimo s njim.

Foto – Sonja Urošević