Nebrojeno puta sam rekla svojim roditeljima “to su bila druga vremena” ili “to je tada bilo drugačije” kada bi mi pričali o njihovom odrastanju. Sada sve češće uhvatim sebe da isto to pomislim i za svoje detinjstvo. Nije bilo tako davno, imam svega 26 godina. Ali su bila druga vremena.

Jedna od prvih asocijacija vezana za moje detinjstvo su naravno Barbike. Najomiljenija lutka devojčica decenijama unazad. Nekada najpopularnija, a danas spada u ugrožene vrste. “Pojele” su je Bratz lutke i lutkice superheroji. Ljubimci, sestre, familija, drugarice, automobili, dvorci, nameštaj, pa čak i Ken – svo Barbikino carstvo i cela ta Barbi bajka polako gubi svoje mesto u kolekcijama devojčica i zauzimaju ga neke popularnije lutkice. A sećam se koliko smo se ja i moje drugarice igrale sa njima i tražile za svaki rođendan, Novu godinu, pa čak i bez posebnog povoda, da nam roditelji kupe još neku Šeli sa kadicom ili Terezu gimnastičarku, kako bismo imale čitavu Barbi porodicu.

Pre nekih desetak godina, Bratz lutke su dobile na ogromnoj popularnosti. Mada, koliko mogu da primetim, i njihovo vreme već prolazi. Sada mi najviše zapadaju za oko lutke superheroji. Ženski superheroji. Valjda su uvideli da kod dečaka ne jenjava želja za Betmenom, Spajdermenom, Supermenom i ostatkom svemoćne ekipe, pa sad pokušavaju da i devojčicama “poture” isto. I tako smo dobili ženske verzije svakoga od njih. Pitam se da li će se i N i V igrati sa njima za koju godinu?

Dečaci su oduvek imali autiće, kamiončiće i naravno puške. Sada je i sve to modernizovano. Pa tako D ima kamion đubretarac, tegejac, bager, buldožer, autobus, tramvaj (sa vratima koja se kulturno otvaraju kada putnici treba da uđu)… Svako moguće vozilo i mašinu koja postoji, D je ima u svojoj kolekciji. Pištolji i puške su nekada izgledali kao pravi modeli i nazivali smo ih tim istim imenima. Danas postoje čitave kolekcije izmišljenih oružja i, naravno, D zna imena svih njih, a ja nemam pojma. Zato me stavi u rebus svaki put kad mi zatrži neku takvu igračku. Prvo što nemam pojma šta je to, drugo, kad shvatim da je to neko oružje, pomislim na dve bebe u kući i da zbog toga kupovina tog oružja predstavlja opasnost skoro podjednaku kao i pravog. Na kraju napravimo kompromis da ćemo kupiti ako obeća da će pucati samo napolju i da je neće koristiti na ljudima i životinjama.

Još nešto što je postalo totalno retro su igre poput “Ne ljuti se čoveče”, “Domine”, “Mice”… Mada sam ja insistirala da D nauči i ove igre i u kući ih i igramo, primećujem da većina njegovih drugara bar jednu od ove tri igre ne zna. Čak su i društvene igre evoluirale i sada imamo “Stoopido”, “Ptica kreštalica”, “Tik-tak jezičak”, “Deminator”. I igramo ih. I zabavne su. Ali klasika je klasika.

Totalno demode su lastiš, vijače, obručevi. A mi smo ih toliko voleli i bili u stanju da po celi dan skakućemo i vrtimo se sa njima.

Omiljena igra sa loptom mi je uvek bila “Između dve vatre”. Znaju li današnja deca kako se to igra?

Devedesetih, kada sam ja odrastala, mobilni telefoni su tek počeli da se koriste i to je bila stvar odraslih. Zna se, telefon je služio da nekoga pozovem i pitam kad će da izađe napolje ili šta imamo za domaći ukoliko sam zaboravila. Danas telefoni imaju čitav svet u sebi. I što je po meni najgore, deca ih koriste mnogo više nego što je primereno.

Mi smo po celi dan bili napolju i igrali “Žmurke”, “Jurke”, “Lozinke”, “Ledenog čike” i izrasli smo kao jedna veoma zdrava i razvijena generacija. Zdravstvenih problema među decom je bilo uvek. Ali u mnogo manjoj meri nego danas. Jer danas su deca neprestano izložena tabletima, računarima, telefonima i samim tim postaju manje aktivna i manje vremena provode u igri napolju ili makar šetnji. Ja sam pešačila po pola sata da dođem do najbliže ljuljaške i klackalice. Sada parkića ima svuda, pored skoro svake zgrade. A u parkićima umesto decu koja se ljuljaju i klackaju, viđam decu koja sede i gledaju klipove na telefonima. Ne znaju oni šta je želja za ljuljanjem i potraga za parkićem. Njima je sve dostupno. Možda i previše. Možda im zbog toga i nije interesantno. Ne znam. Ali generacije se menjaju i to mnogo brzo.

I nije tačno da smo mi bili tehnološke neznalice. Imali smo mi Segu i Super Marija. I obožavali smo ga. Nismo imali kablovsku sa crtaćima 24/7, ali imali smo crtani u 7 i 10 svakog jutra. I više smo se družili i provodili vreme jedni s drugima u realnom mestu i vremenu.

Današnja deca su jednom rečju otuđena. Mi smo bili otvoreni za svet oko sebe, dok oni zatvaraju svet u sebe.

Moja deca su još uvek poprilično mala i pokušavam da ih što je moguće više sačuvam od toga. Da im pružim detinjstvo nalik onom kakvo je moje bilo. Da im u sećanju ostanu druženja, izleti u prirodi, odlasci u parkiće, a ne modeli telefona, igrice na tabletima i klipovi sa interneta. Što bi se reklo, to im neće pobeći. A do tad neka budu jednostavno deca. Da istražuju spoljni svet i razvijaju svet mašte. Da se primetiti da sam definitivno zagovornik “izbaciti decu napolje”. Ali to je dobro za njih. I zato ću odmah posle doručka, kao i svakog dana, izbaciti decu napolje. Priroda ih čeka.


 

TAMARA PEROVIĆ

Rodjena Beogradjanka, dete devedesetih, student novinarstva. Dosla u skoro zapustelu Crnu Travu, udala se i sada ima troje male dece. Zbog toga kada je pitaju za zanimanje sada kaze “Pre svega mama”.

Još Tamarinih tekstova možete pročitati na njenom BLOGU.