Sutra, tačno u pola osam izjutra… zvonjava školskog zvona označiće kraj leta. Da, da… leto se završava 1. septembra… tako praksa, tradicija i sušta realnost kažu… a ne tamo nekog 23. septembra, kako kažu na televiziji i kako piše u knjigama i kalendarima. Dakle, nezvanično…sutra je poslednji dan leta koji će na spektakularan način obeležiti đaci prvaci i njihovi roditelji… posebno ponosne i ambiciozne mame. Nikad ponosnije, a ni ambicioznije, dodao bih… Nekada je 1. septembar označavao početak školske godine, svečan dan… deca su u školu išla sa manje nametnute ambicioznosti, bez telefona, bez znanja tablice sabiranja i oduzimanja i već pročitanom lektirom… i posebno, bez predznanja engleskog jezika (ako izuzmemo par reči iz kaubojskih filmova). Dakle, u “Čkolu” se išlo da se sve to, jedno po jedno, nauči, savlada, a posebno razume. Polako i postupno. Bez žurbe ali temeljno. Ambiciozna mama sutra će svog vunder kinda gurnuti u rat… u laktanje, a ne druženje. Deca koja će sutra u školu kročiti bez ajfona… biće izopštena iz društva kao Jevreji… jednog drugog 1. septembra 1939. godine. Koincidencije li, tužne! Zato, drage mame i tate, sutra pamet u glavu. Ostavite decu na miru, pustite ih da budu deca! Naučiće oni, budite uvereni, i da čitaju i da pišu i računaju. Škola i vi, stvoriće od tih malih stvorenja… dobre ljude. Vratimo DRUGARSTVO tamo gde mu je mesto. Među decu, među ljude. Ne žurite sa stranim jezicima, sportovima. “Sve u svoje vreme”, tako se nekad govorilo. Drugarstvo, drugarstvo, drugarstvo – to je predmet najvažniji. Manite se od Montesori programi, od konzumerizam i ostale pošasti vremena u kojem živimo. Ne dižite dževu ako vam dete postoji malo u ćošak. Ćošak ni od koga nije napravio lošeg čoveka. “Uči čkolu”, govorile su bake, ” da postaneš pametan, enžinjer”. S kojim ciljem danas šaljemo decu u “čkolu”? Da se bore za društvenu poziciju, na pogrešan, nametnut i nakaradan način. Nažalost, odsutnost empatije kod većine mladih, užasne stvari koje se među njima dešavaju, nikakav odnos na relaciji đak-učitelj, govori nam da smo negde zajebali, svi zajedno. Ko je kriv? Globalno otopljavanje, sigurno nije. Zato sutra ujutru, počešljajte svoju decu, dečaci da operu zubiće, devojčice da ispletu kikice… dovedite ih do školske kapije i posmatrajte, ali iz prikrajka. Ne gurajte se i ne laktajte, ne preterujte sa savetima i pitanjima… pustite ih, snaći će se sigurno, snaći će se i bez ajfona, s računaljku pod mišku… ne sumnjajte u to… Sutra je njihov dan, veliki dan, svečan dan. Od sutra, oni počinju da postaju ljudi. Kakvi će biti, od svih nas zavisi. Nikakvi zakoni, represije… neće ih učiniti boljim ljudima i neće smanjiti sveprisutnu mržnju i nasilje. Svi želimo bolja vremena i bolje ljude. Evo sjajne prilike, bolji ljudi počinju da se grade već od sutra, ako hoćemo i želimo, a za to nema popravnog ispita. Pišem ovo kao roditelj dva đaka, jedino za šta se grčevito borim i laktam je da od njih napravim DOBRE LJUDE. Ukoliko moj klinac sutra u dvorištu podeli užinu s nekim, ja sam uspeo. Radosniji sam nego da mu već sutra zaključe sve petice. Ja vi reko, a vi kako oćete. Ako samo jedan roditelj sutra posluša moj savet, onda moja borba nije donkihotovska. A san o boljim vremenima nije utopija i samo prazno slovo na papiru. Deco, sutra pravac Čkola i srećno! Mame i tate… sa strane molim.


 

MILJAN Ž. VESELINOVIĆ

Rođen u Nišu 1977. Završio srednju Umetničku školu. Privremeno radi kao taksista, 20 godina.