O Miroslavu Joviću saznala sam na stranici već svima dobro poznatog Stolara Mileta i nisam mogla da verujem da do sada nisam čula za njega u sopstvenom gradu. Za one do kojih taj post – u trenutku pisanja ovog teksta šerovan više od 1.200 puta – nije stigao, reč je o čoveku iz Pekare Trg iz Niša koji nakon radnog vremena, sve preostalo pecivo deli ljudima kojima je to najpotrebnije.

Kada sam ga upoznala, shvatila sam zašto do sada nisam čula za njega – njegova skromnost sprečava ga da uopšte to što radi, nazove humanitarnim radom. A složićete se, nema ništa humanije nego da nahranite onoga ko nema šta da jede.

„Čisto mi je bila želja da ne bacam hranu, nego da dam nekome kome je potrebna. Glupo mi je bilo da ga prodajem za manju cenu, jer to je mnogo sitna para prema onome što može nekome da doprinese“, počinje svoju priču Miroslav.

Foto: Sonja Urošević

Pekara radi do 17 sati, a poslednje pecivo peče se oko podneva, tako da se ne može reći ni da je bajato, već, jednostavno, nije prodato do kraja radnog vremena. Kako kaže, bilo mu je žao da baca hranu, kada već zna da ima mnogo ljudi kojima bi ta pogačica, burek ili kifla, mnogo značili – „Kad sam otvorio pekaru 2003. godine, od prvog dana se pojavio taj, da kažem, višak peciva koji ne može da se proda i onda sam prvo delio po komšiluku, pošto nismo mogli da pojedemo sve. Onda se komšiluk zasitio, pa smo onda… uvek se pojavi neko. Javljali su se i za kerove, davao sam i njima, ali ljudi, naravno, uvek imaju prednost. Pojavi se neka porodica ili ih ja nađem, dolaze godinu, dve, tri… onda se zasite, pa dođu drugi. Trenutno imam možda desetak, što porodica, što pojedinaca. I sad se dešava da ljudi kažu da će doći po pecivo i ne pojave se. Onda imam par drugara koje pozovem i dam im za pse.“

Foto: Sonja Urošević

Ljudi kojima pomaže imaju najrazličitije, uglavnom tužne priče – „Imam jednog čoveka sa kojim sam takoreći odrastao, u mom je komšiluku, sam živi. Ima tužnu sudbinu, nema nikakvih prihoda, njemu i odnesem nekad, pošto mi je usput, da ne mora da dolazi do pekare. Video sam jednu ženu na Fejsbuk stranici „Srbi za Srbe“. Pošto je bila baš ugrožena, ima petoro dece, bila je neka akcija da se skupljaju namirnice da joj se pomogne, to smo ispoštovali i onda sam joj rekao i da može da dođe kod mene kad god hoće po pecivo. I ona je počela da dolazi“, priča Miroslav i nastavlja – „Imao sam jednog čoveka, bio mi je i mušterija. Vidim posle u novinama da je težak bubrežni bolesnik. Nisam imao telefon, pa sam ga video tu, na ulici,i rekao sam mu da dođe po pecivo. Njemu je prvo bilo neprijatno valjda, ja sam mu rekao da nema razloga za tim i on sada jednom nedeljno pošalje sina. Žive zajedno on, žena i dvoje dece u kući bez struje. Nikakve prihode nemaju. Sad se pojavila i jedna žena, verovatno je videla Miletov post na Fejsbuku, prolazila je ispred sa šestoro dece i pitala da li može. Rekoh, naravno.“

Ne pomaže ljudima samo na ovaj način. Već je ranije učestvovao i inicirao različite akcije – „Pokušavali smo ranijih godina da preko Unije pekara taj naš otpis, pošto u Nišu ima dosta pekara, da damo Narodnoj kuhinji i sklopili smo dogovor, počelo je da dolazi vozilo, dolazilo nedelju dana i posle, iz nekih razloga je prestalo da dolazi. Sad ne bih da spekulišem koji je razlog, uglavnom, te akcije, na žalost, nisu zaživele. A recimo, po mojoj proceni, 2.000 do 3.000 ljudi može da jede od otpisa niških pekara.“

Miroslav je i ljubitelj motora, pa sam primetila da često bajkeri i bajkerska udruženja i u svetu i kod nas organizuju humanitarne akcije, a njegov komentar na to je bio – „Pa eto. Kako izgledaju da su surovi na prvi pogled, a uopšte nije tačno.“

Akcija 2008. godine – Foto: Privatna arhiva

Tako se i on sa svojim prijateljima bajkerima 2008. godine dogovorio da pomognu Domu u Kulini – prikupili su novac i kupili im televizore i mini linije u vrednosti od preko 1.000 evra – „Došli su i drugari iz Beograda, doneli košarkaške lopte i slično i isporučili smo im. To je bila neviđena radost dece. Bio je tu i moj drug Fonza, pa su se vozili s njim na motoru po troje, četvoro, to je bila radost, vriska… da se naježiš. Iduće godine nam je direktor rekao da mu treba dosta garderobe, pa smo tad baš poneli pun jedan, da kažem, šleper garderobe. I ta akcija sa Kulinom i dan danas traje.“

I danas često i na druge načine pomaže ljudima za koje čuje, ali ne želi da priča o tome. Nada se da će i ćerka nastaviti njegovim stopama. A ono što vam u ovom tekstu možda nedostaje je njegova ili fotografija, adresa pekare? Miroslav me zamolio da ne snimam, niti fotografišem, jer ne želi da ljudi misle da to radi zbog reklame, a naš razgovor želeo je da završi citatom: „Neki dobar lik je rekao – „Ja sam mogao mnogo lepše da živim i da imam više para, ali me je bilo sramota“.“