U prvoj godini novog milenijuma i u smiraj mračnih devedesetih.. za koje smo, ispostaviće se kasnije naivno verovali da su iza nas.. ja i moja tadašnja curica, a za koju će se kasnije ispostaviti da će mi biti životni saputnik.. spustili smo se do plavog Jadrana da uz sunce, borove, jod i morsku so proslavimo taj dugo očekivani kraj užasnih devedesetih. Budva! Bežeći od bombi, ratova, nemira i demonstracija uleteo sam pravo u košmarni trougao Trokadero – Rafaelo – Mogren plaža. Da kratim malo priču… nošen krilaticom “Bolje sin peder nego ćerka u Trokaderu” spas sam potražio na ostrvu koje se nalazi preko puta Budve. Uhvatismo taxi-čamac, a meni osmeh nije silazio s lica, jer sam računao na mir, čistu vodu i cuci-buci u hladu borova… Kakav, naivko! Dočekao nas je improvizovani bič-bar sa “Fristajler” pesmom na repeat, bataljon bičarki u fazonu “Kuliramo-poziramo”. Šta je tu je, promrmljah sebi u bradu, dobro sam osmotrio okolinu i zauzeo busiju koja mi je koliko-toliko omogućavala mir u datim, užasnim okolnostima. Mala uvala, plaža, bič bar, strme stene okolo, mladi se zezaju… kako je Sunce odmicalo na svom putu preko neba tako sam se mirio sa situacijom i ruku na srce, beše mi lepo. Beše NAM lepo. 🙂 Čak sam uspeo da u svom tom metežu, zadremam od opuštenosti. U jednom momentu, kad su mi bale iz širom otvorenih usta, počele da prave svoj beličasti putić po obrazu.. prenuo me je vrisak i gromki aplauz. Poluzahrkan i većma krmeljiv.. zatekoh scenu u kojoj neki tipovi skaču sa strme, visoke stene u vodu. Za publiku. Za publiku u kojoj je i moja skvo, koja je stidljivo, ali sa vidnim uzbuđenjem i divljenjem pratila dešavanje. E sad, još uvek sam (bez obzira na činjenicu da smo još tada bili već u dugoj vezi 3 god.) bio pun želje za dokazivanjem muškosti prema ženki, posebno u situacijama gde na direktan ili indirektan način u blizini ima delovanja drugih mužjaka. A neumorni i ruku na srce prezgodni tipovi ripaju li, ripaju! A moja skvo, sve glasnije daje svoj doprinos oduševljenom auditorijumu. Alarm muške sujete u mojoj glavi počeo je da zvoni. Kod njenog “Ijaooo jel’ si video?” translejt mašina u mojoj glavi prevela je: “Ajde pičkice, jel možeš ti ovako?” Alarm se usijao. Sagledao sam situaciju i razmišljao kako da im doakam. I ja ću ripnem! Okej, skokovi u vodu su moj teren, jer sam kuče s medoševačkog bazena.. ali Njutnov zakon kaže “Zgodno, depilirano i mišićavo telo lepše pada u vodu od grbavog i istetoviranog” dakle, kako god skočio biće u najboljem slučaju 1:1. To otpada. Bio mi je potreban gol za 2:1 odnosno, pobedu. Snimam dalje… skaču sa visine od 5-6 metara.. strma stena.. zagleđujem kojom putanjom se penju.. prikupljam informacije o neprijatelju. Zagazim u vodu do kolena, među one oduševljene cice.. ppljuuus.. baja koji je skočio, isprska me onako sanjivog i sluđenog. Kroz glavu mi je projurila varijanta tipa: “Aj pazi malo gde skačeš pederu” ali njih je trojica a ja sam – ċe me naritaju. Vozio sam film dalje.. da su mi tu drugari tipa Kuhta, Neško, Kesa, Marinko.. znao bi kako da bez ikakvog povoda zapodenem kavgu.. Podavili bi gi tu u vodu i rasturili žurku. 😀 Čak i u mašti… isuviše dripačka varijanta. Nije viteški. Nasilje dakle otpada. Nemoċan da se dokažem… opazim na steni mestašce koje mi se učinilo zgodnim za skok. Strmo je, ali na većoj visini nego onoj odakle su skakali momci iz protivničkog tabora. Još usput čujem razgovor između njih… Hahaha Slovenci! Pa de ćete sa mnom da se takmičite idioti! Da je u pitanju alpinizam, smučanje, ski-skokovi.. okej.. Al ripanje u vodu!? Ću vas oduvam.. Skočim “lastu” i još sa višljeg mesta od vas.. i vi ste šabani do kraja dana. 😀 Nasmejan, okuražen kao pred praznim golom krenem kozjim stazama u osvajanje vrha stene i dođem nekako gore. E kad sam pogledao odozgo.. shvatio sam da sam na duplo višljem mestu.. ako su oni skakali sa 5 metra ovo je bilo barem 8. Zajebano, al’ nema nazad. Lasta je otpala kao varijanta pošto nisam imao mesta za zalet… “Mrtvak”? Nikako. Razbiću se o stene ispod mene. “Na noge”? Pederski. ” Prelom” – O Daaaa! Ispucam malo vrat… postojim si malo, da se izluftiiiram maaaalo… da skrenem pažnju… i za par sekundi sve oči su bile uprte u mene. Bacim pogled prema “njoj”. Hehe. Gleda. 😀 Podignem desnu ruku u fazonu “Zieg Heile” blago savijem kolena, polučučanj, i svom silinom se odbacim sa stene….. …. …….ffffffffff….. (letim kroz vazduh)……. u odskoku sam osetio nenormalan bol u predelu nožnih prstiju…. fffffffff……. što mi nije poremetilo koncentraciju za više nego korektan “prelom”…….. fffffffffffffffff…. pljuuus! Doskok na vugla… i bolan urlik pod vodom.. da ne čuje oduševljena publika. Plivam prema plićaku elegantno leđno.. vladam situacijom.. izlazim iz vode… tapšanje po ramenu, pogledi divljenja i zagrljaj moje lepotice. 2:1 pobeda! Kraj utakmice, s obzirom da sam kod protivnika nanjušio miris lajt losiona za sunčanje, dakle nemaju muda za skok sa te visine i eventualno poravnanje. Sad je trebalo sagledati posledice… S bolnom grimasom na licu ustanovio sam da mi se prilikom odskoka srednji, nožni prst desne noge zaglavio u pukotini stene. Tu je, sva sreća, ali mogao je lako i da ostane tamo. Boli, užasno. Do kraja letovanja sam gegao… a kad sam došao u Niš bol je bio sve nižeg inteziteta, jenjavao je i ja naravno nisam otišao kod lekara. To je sraslo kako je sraslo… međutim, kako su godine prolazile.. prst je prebacio svoju masu bar tri puta. Nije mi padalo na pamet da odem kod lekara. Posle 15 godina od moje bravure na ostrvu, tačnije pre 2 meseca… jedan hirurg, moj dobar prijatelj… amputirao ga je. Stvorio mi se tumor. Sad je sve uredu.. a moglo je da bude svašta-nešto… Jel vredelo? Apsolutno. Jel bi opet skočio? Naravno. Jel’ mi žao prsta? Nije… imam gi još devet jebaga.. 😀 A moja draga? Tu je, pored mene, zadovoljno prede… ne zbog skoka naravno… ali ipak, morao sam da branim teritoriju. Mislim stvarno… Slovenci.. hahaha… Aaaalo beeeee!? Ja sam kuče s medoševačkog bazena!
Zaključak:
“Svako telo zadržava stanje mirovanja, ili uniformnog kretanja u pravoj liniji, sem ako ga neka sila ne primora da to stanje promeni” tako glasi Njutnov zakon. A zakoni moraju da se ispoštuju… barem ponekad… Zbog nas samih zbog unutrašnjeg mira i balansiranja.
😀


 

MILJAN Ž. VESELINOVIĆ

Rođen u Nišu 1977. Završio srednju Umetničku školu. Privremeno radi kao taksista, 20 godina.